IDEM GRADOM PREKJUČER, PROLAZIM PORED JEDNE CURE U INVALIDSKIM KOLICIMA….

A ja sam zdrav, jedino ljut što nemam više para. Taj razgovor sa nepoznatom curom me potaknuo na razmišljanje, da li sam ja uopće svjestan koliko sam sretan, da li cijenim što sam zdrav. Da li cijenim što su mi u familiji svi zdravi. Tko sam ja da niječem postojanje onoga odozgora, obična osoba koja misli da je njegov najveći teret što nema para, a pare dolaze i prolaze… a ne vidi koliki je teret biti bolestan, nepokretan, a takva osoba koju je to zadesilo i dalje je sretna, čak zapostavlja svoje zdravlje pomažući svome ocu. Nevjerovatno.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*